уторак, 30. октобар 2012.

Realizovana je i DESETA poslednja emisija


Drugari,
obaveštavamo Vas da je uspešno realizovana DESETA po redu emisija u okviru projekta RASTIMO ZAJEDNO, čime mozemo da kazemo da je tema projekta zaokruzena.
Tema emisije je bila Inkluzija u obrazovanju.
Gošće desete i poslednje emisije bile su 
Mila Todorović - prosvetni savetnik, Školska Uprava u Kragujevcu (Ministarstvo Prosvete, nauke i tehnološkog razvoja) i 
Jelena Nešić - psiholog, Politehnička škola - Kragujvac 
Na stranici EMISIJE mozete pogledati detaljan sinopsis kao i da preslušate celu emisiju.
Takodje želimo da Vas podsetimo da ukoliko Vas interesuje tema Inkluzije ili imate svoj stav o tome i ukoliko imate neko pitanje vezano za Inkluziju možete postaviti tokom emisije na broj 043 335 099, sms-om na broj 061 1903430 ili nam poslati mail.
Pozivamo Vas i da se pridruzite nasoj facebook stranici.


Pozdrav i RASTIMO ZAJEDNO !!! 

realizacija projekta "Budi drugar, bolje je udvoje" u Novom Sadu

Dragi sugrađani,
Evo kako je u Novom Sadu uspešno sprovedena akcija međusobnog druženja osoba sa autizmom i njihovih drugara volontera.
Druženje se nije završilo sa zavržetkom projekta što je inače i krajnji cilj.
Evo kakva su iskustva roditelja, volontera i osoba sa autizmom.
Ne vidim razlog zašto se takva aktivnost ne bi sprovela i u našem gradu.
http://youtu.be/JTobFV1Y9uM

субота, 27. октобар 2012.

Realizovana DEVETA emisija


Drugari,
obaveštavamo Vas da je uspešno realizovana DEVETA po redu emisija u okviru projekta RASTIMO ZAJEDNO. Tema emisije je bila Inkluzija u kragujevackim institucijama
Današnja gošća emisije bila je 

Ana Miletić Vucković - socijalni radnik u Centru za socijalni rad "Solidarnost" - Kragujevac.
Predstavivsi Centar, Ana Miletić Vucković nas je upoznala sa svim izazovima sa kojima se susrecu u Centru za socijalni rad, i na koji nacin sprovode Inkluziju.
Na stranici EMISIJE mozete pogledati detaljan sinopsis kao i da preslušate celu emisiju.
Takodje želimo da Vas podsetimo da ukoliko Vas interesuje tema Inkluzije ili imate svoj stav o tome i ukoliko imate neko pitanje vezano za Inkluziju možete postaviti tokom emisije na broj 043 335 099, sms-om na broj 061 1903430 ili nam poslati mail.
Pozivamo Vas i da se pridruzite nasoj facebook stranici.


Pozdrav i RASTIMO ZAJEDNO !!! 

четвртак, 18. октобар 2012.

Realizovana OSMA emisija


Drugari,
obaveštavamo Vas da je uspešno realizovana OSMA po redu emisija u okviru projekta RASTIMO ZAJEDNO. Tema emisije je bila Romi u inkluzivnom obrayovanju
Današnje gošće emisije bili su 

Milan Petrović - predsednik i aktivista Romske NVO "Stablo" iz Kragujevca i  
Gordana Petrović, - aktivista Romske NVO "Stablo".
Predstavivsi romsku nevladinu organizaciju objasnili su na koji nacin se Romi ukljucuju u proces inkluzije, takodje su nam rekli i sa kojim se izazovima susrecu u svom radu. Danasnji gosti su nas upoznali sa uspesima koje su postigli u okviru projekata i programa koje sprovode.
Na stranici EMISIJE mozete pogledati detaljan sinopsis kao i da preslušate celu emisiju.
Takodje želimo da Vas podsetimo da ukoliko Vas interesuje tema Inkluzije ili imate svoj stav o tome i ukoliko imate neko pitanje vezano za Inkluziju možete postaviti tokom emisije na broj 043 335 099, sms-om na broj 061 1903430 ili nam poslati mail.
Pozivamo Vas i da se pridruzite nasoj facebook stranici.


Pozdrav i RASTIMO ZAJEDNO !!! 

уторак, 16. октобар 2012.

Realizovana SEDMA emisija


Drugari,
obaveštavamo Vas da je uspešno realizovana SEDMA po redu emisija u okviru projekta RASTIMO ZAJEDNO. Tema emisije je bila Inkluzija iz ugla roditelja.
Današnje gošće emisije bile su 

gospodja Mila Ravić - mama Nevene (20) i 
gospodja Sladjana Petrović-Simić mama malog Danila (5)
Obe mame su iz ugla roditelja sagledale situaciju, ispričale svoju priču i podelile sa svima nama koji su to izazovi sa kojima se susrecu u odgajanju svoje dece.
Na stranici EMISIJE mozete pogledati detaljan sinopsis kao i da preslušate celu emisiju.
Takodje želimo da Vas podsetimo da ukoliko Vas interesuje tema Inkluzije ili imate svoj stav o tome i ukoliko imate neko pitanje vezano za Inkluziju možete postaviti tokom emisije na broj 043 335 099, sms-om na broj 061 1903430 ili nam poslati mail.
Pozivamo Vas i da se pridruzite nasoj facebook stranici.


Pozdrav i RASTIMO ZAJEDNO !!! 

четвртак, 11. октобар 2012.

Realizovana ŠESTA emisija


Drugari,
obaveštavamo Vas da je uspešno realizovana ŠESTA po redu emisija u okviru projekta RASTIMO ZAJEDNO. Tema emisije je bila Inkluzija u specijalnim školama.
Današnja gošća emisije bila je Tanja Simić, direktorka SŠOSO "Vukašin Marković" iz Kragujevca.
G-dja Simić je govorila o tome kako se sprovodi inkluzija u SŠOSO "Vukašin Marković", koji su izazovi sa kojima se susreću i koja je bitna razlika na koju svaki roditelj deteta sa posebnim potrebama treba da obrati pažnju prilikom upisa svog detata u školu.
Takodje je i odgovorila na pitanja slusalaca koji su svoja pitanja postavljali tokom emisije.
Na stranici EMISIJE mozete pogledati detaljan sinopsis kao i da preslušate celu emisiju.
Takodje želimo da Vas podsetimo da ukoliko Vas interesuje tema Inkluzije ili imate svoj stav o tome i ukoliko imate neko pitanje vezano za Inkluziju možete postaviti tokom emisije na broj 043 335 099, sms-om na broj 061 1903430 ili nam poslati mail.
Pozivamo Vas i da se pridruzite nasoj facebook stranici.


Pozdrav i RASTIMO ZAJEDNO !!! 

среда, 10. октобар 2012.

Tribina

Dragi sugrađani,
Ovom priliklom Vas obaveštavam da će predavanje na temu Pristup u obrazovanju dece koja imaju razvojne poremećaje iz spektra atizma
biti održano u četvrtak 11.10.2012. godine sa početkom u 17.30h u školi za decu oštećenog sluha u Kragujevcu.
Tribinu je organizovao KC Kragujevac i na njoj će svoje predavanje izlagati eminentni stručnjaci iz te oblasti:
Dr. Vesna Pušičić spec. dečije psihijatrije
Dr. Marija Radovanović spec. dečije neurologije
Klinički psiholog Ivana Nedeljković
Pozivam sve roditelje, nastavnike, učitelje, školske psihologe, pedagoške asistente ili lične asistente.. i sve koje ova tema zanima, da poslušaju reč stručnjaka.
Hvala

уторак, 9. октобар 2012.

struktura Zavoda za unapređivanje obrazovanja i vaspitanja

Pogodite koji sektor u okviru strukture Zavoda za unapređivanje obrazovanja i vaspitanja se konkretno bavi uvođenjem inkluzivnog pristupa obrazovanju i vaspitanju. Mora da je nešto posebno i izdvojeno i specifično kao što su već postojeće predrasude o svemu tome.


Podsećam vas da u okviru ovog Zavoda postoje tri centra:
  1. Centar za razvoj programa i udžbenika
  2. Centar za stručno obrazovanje i obrazovanje odraslih
  3. Centar za profesionaln razvoj zaposlenih u obrazovanju 
I nekoliko sektora:
  1. Sektor za društveno - humanističke i umetničke nastavne predmete
  2. Sektor za prirodno - matematičke nastavne predmete
  3. Sektor za specifična pitanja predškolskog, osnovnog i srednjeg obrazovanja
  4. Sektor za pravne, finansijske i informatičke poslove
  5. Sektor za programe i udžbenike
  6. Sektor za razvoj kvalifikacija i mrežu škola
  7. Sektor za stručno usavršavanje i napredovanje
  8. Sektor za pripravništvo, mentorstvo i rukovođenje
I td...
Ako se slučajno usudite da pogledate strukturu Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja mislim da ćete se izgubiti u pregledu. Potrebna vam je neka sedma matematika da bi razumeli kako to sve funkcioniše i ko je tu za šta sve zadužen.
Postavlja se pitanje ko je zadužen za uvođenje inkluzivnog pristupa u osnovnom sistemu obrazovanja i vaspitanja.
Prosudite i pronađite sami. A izbor je veliki jer svima je navodno cilj kvalitetno obrazovanje i vaspitanje ali i napredovanje i razumevanje za različitost. Zato nam je valjda i potrebna tako široka struktura administracije i birokratije. Podsećam vas da svi koji su zaposleni u okviru Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja primaju platu iz budžeta Republike Srbije.

понедељак, 8. октобар 2012.

Realizovana PETA emisija


Drugari,
obaveštavamo Vas da je uspešno realizovana PETA po redu emisija u okviru projekta RASTIMO ZAJEDNO. Tema emisije je bila Inkluzivno obrazovanje kao primer dobre prakse.
Današnji gost emisije bila je Jelena Marašević, defektolog Predskolske ustanove "Nada Naumovic" u Kragujevcu. 
G-dja Maraševic je govorila o inkluzivnom centru u okviru PU "Nada Naumovic", takodje je na neki nacim priblizila svim slusaocima sa na kakve sve izazove dolaze u okviru svoje prakse, kako izgleda biti defektolog i strucni saradnik u okviru jedne takve institucije. Takodje je i odgovorila na pitanja slusalaca koji su svoja pitanja postavljali tokom emisije.
Na stranici EMISIJE mozete pogledati detaljan sinopsis kao i da preslušate celu emisiju.
Takodje želimo da Vas podsetimo da ukoliko Vas interesuje tema Inkluzije ili imate svoj stav o tome i ukoliko imate neko pitanje vezano za Inkluziju možete postaviti tokom emisije na broj 043 335 099, sms-om na broj 061 1903430 ili nam poslati mail.
Pozivamo Vas i da se pridruzite nasoj facebook stranici.


Pozdrav i RASTIMO ZAJEDNO !!! 

недеља, 7. октобар 2012.

Saveti za roditelje...

Znate li kako je kada vam u porodilištu saopšte da sa vašim detetom nešto nije u redu?
Znate li kako je to kad vam lekari na sledećim kontrolama to potvrde?
Možete li da zamislite taj osećaj?



Onda upišete dete u vrtić. Za nekoliko nedelja vas zovu na razgovor i "objasne" vam kako vaše dete "urušava" rad cele grupe, i "toplo vam preporuče" da ga ispišete iz vrtića.
Znate li kako je teško kad svi vršnjaci vašeg deteta polaze u osnovnu školu, a vama su na upisu rekli da Vaše dete ne zadovoljava kriterijume za upis u prvi razred osnovne škole i da se predlaže odlaganje polaska za godinu dana. Niko neće da vam kaže direktno, a vi u duši - negde duboko, znate da neće ni poći u redovnu školu.

Šetate ulicom ili parkom sa vašim detetom sa mentalnim ili fizičkim nedostatkom a ljudi vas sažaljivo gledaju ili, još gore, čujete komentar "Jadan!"
Znate li kako je kad vršnjaci vašeg deteta upisuju srednju školu, fakultet, udaju se, žene - a vaše dete....
Znate li kako je to kad se svako jutro budite sa nadom da će se baš tog dana desiti čudo, da će vašem detetu biti bolje, ili da će vam neko javiti da su pronašli lek...


Saznanje da dete ima ozbiljnije smetnje u razvoju, ili da je obolelo od teške hronične ili neizlečive bolesti, izaziva kod roditelja čitav niz neprijatnih emocija kao što su ogromna bol i tuga, strah, stid, osećaj krivice i bespomoćnosti...
Bolest ili ometenost predstavljaju ozbiljnu krizu u funkcionisanju porodice, koja poništava postojeće modele i obrasce ponašanja porodice kao celine, ali i svakog njenog člana. Menjaju se porodične uloge, odnosi i komunikacija među članovima porodice. Sa ciljem prilagođavanja novonastaloj situaciji menjaju se ambicije, finansijska konstrukcija, životna filozofija, vrednosni sistem.
Nakon početnog šoka i faze negiranja, roditelji sva svoja znanja, sposobnosti i snage usmeravaju na traganje za lekom, što je potpuno prirodno. No, taj proces traganja za lekom je mukotrpan i dugotrajan i ne retko, dodatno traumatizuje i dete i roditelja. Neprihvatanje dijagnoze i stanja deteta, proizvodi sumnju u kompetentnost lekara i medicinskog osoblja, što uslovljava ponovna ispitivanja, analize i procene, ali ovoga puta, kod drugih, «boljih» lekara. Kako ni ponovljene analize ne donose očekivane ishode, roditelji pribegavaju alternativnim oblicima i traže pomoć od vidovnjaka, belih magova, travara, iscelitelja...
Lek postaje centar interesovanja. Za to vreme izostaje sociointerakcija sa drugom decom, senzomotorna i govorno jezička stimulacija. Dete se polako izoluje, dok u roditeljima raste osećaj nesigurnosti, a tuga i bol postaju sve veći. Kako dete raste, raste i osećaj nepoverenja u institucije i stručnjake.
Roditelj mora da prođe kroz sve faze suočavanja sa bolešću ili ometenošću jer mora imati osećaj da je sve pokušao kako bi pomogao svom detetu. Prolazeći kroz sve ove faze roditelj se iscrpljuje, biva sve umorniji, usamljeniji, uz osjećaj nepravde, što je još izraženije ako nema podršku i vođenje stručnjaka. Njihova krajnja pozicija nikad nije sigurna, a sigurnost je jedna od osnovnih ljudskih potreba.
Ljudima iz okoline obično nedostaje iskustvo o tome kako se ponašati u blizini deteta sa smetnjama u razvoju i njegovih roditelja, pa ih nesvesno izbegavaju. Roditeljima tako ostaje vrlo mali krug ljudi sa kojima su u kontaktu.
Da bismo lakše i brže ostvarili odnos s roditeljima dece sa smetnjama u razvoju (ili obnovili odnos koji smo ne namerno zanemarili), da bi lakše razumeli njihova ponekad nepredvidiva ponašanja kao što su: otpori, povlačenje, nezainteresovanost, kritikovanje, potrebno je uvek imati na umu sve ono što su prošli, pre nego što su stigli do nas.



Mislite o tome...
Preuzeto sa sajta http://roditeljsrbija.com/

четвртак, 4. октобар 2012.

Realizovana je i ČETVRTA emisija



Drugari, 
obaveštavamo Vas da je uspešno realizovana ČETVRTA po redu emisija u okviru projekta RASTIMO ZAJEDNO. 
Tema emisije je bila  Proces inkluzije posle 25-te godine života
Gošće emisije bile su iz Zavoda za smeštaj odraslih lica "Male Pčelice" - Kragujevac i to 
dr.spec.neuropsihijatar Suzana Perović - direktor Zavoda, 
Tanja Srećković - socijalni radnik i Dubravka Ćosić - defektolog u Zavodu. 
One su predstavivši Zavod kao Ustanovu koja se stara o licima ometenim u razvoju objasnile sa kakvim se izazovima susreću, koje metode i načine primenjuju za uključenje korisnika u društveno koristan rad, kao i na koje se sve načine vrši socijalizacija korisnika.

Na stranici EMISIJE mozete pogledati detaljan sinopsis kao i da preslušate celu emisiju. 
Takodje želimo da Vas podsetimo da ukoliko Vas interesuje tema Inkluzije ili imate svoj stav o tome i ukoliko imate neko pitanje vezano za Inkluziju možete postaviti tokom emisije na broj 043 335 099, sms-om na broj 061 1903430 ili nam poslati mail.
Pozivamo Vas i da se pridruzite nasoj facebook stranici.


Pozdrav i RASTIMO ZAJEDNO !!! 

ANKETE

ANKETNI UPITNIK 3
1. Ime i prezime anketirane osobe
2. Ustanova/institucija/zanimanje
ŠOSO „Vukašin Marković“ - defektolog - oligofrenolog
3. Da li u Srbiji treba ili ne da postoje specijalne škole? Zašto?
Da, da bi deca koja ne mogu da pohaðaju školu zbog svojih smetnji imala adekvatan tretman
4. Koliko ukupno dece pohaða Vašu školu? Koliko ima odeljenja, a koliko nastavnika,
kakvi programi postoje za koje vrste smetnje?
153 uèenika i 51 nastavnik
5. Šta se dobija uvoðenjem inkluzivnog obrazovanja? Kako po Vama treba taj proces da
izgleda? (prednosti/nedostaci)
Niko ne dobija, svi gube. Nastavnici i uèitelji postaju defektolozi i ne rade svoj posao za koji su se
godinama školovali. Nastavnicima je potrebna pomod defektologa.
6. Da li su svi nastavnici/profesori obuèeni za rad sa decom sa smetnjama u razvoju?
Nisu, za to su školovani ( visoko obrazovanje) defektolozi.
7. Koji su uslovi/okolnosti koji potpomažu odnosno otežavaju inkluziju?
Uslovi nisu obezbeðeni, tako da inkluziju sve otežava.
8. Kakva su Vaša iskustva u radu sa decom sa smetnjama u razvoju? Da li mogu da
postoje isti principi ocenjivanja dece u redovnim i specijalnim školama?
Moje zanimanje je defektolog-oligofrenolog i moj posao je rad sa decom sa smetnjama u
razvoju, rad nije isti kao sa decom redovne populacije, pa tako ni ocenjivanje ne može biti isto.
9. Da li postoji saradnja izmedju roditelja dece sa smetnjama u razvoju?
Da, oni imaju svoja udruženja.
10. Evidentno je da projekat inkluzije u Srbiji nailazi na poteškode, kako biste Vi kao
struènjaci ocenili taj proces i šta je po Vašem mišljenju najbolje za decu sa smetnjama
u razvoju?
Za decu sa smetnjama u razvoju je najbolje da budu tamo gde se oni dobro osedaju i dobro
funkcionišu. Mislim da im specijalne škole mogu dosta pružiti, prilikom realizovanja vaspitno –
obrazovanog rada.
11. Šta je sa socijalizacijom te dece, kako se ona rešava?
Tamo gde je socijalizacija moguda ona de biti rešena odgovarajudim aktivnostima prilagoðenim
socijalnim mogudnostima deteta.
12. Kako ih aktivnije ukljuèiti u društvo?
-
13. Kako rešiti problem nezaposlenosti dece sa smetnjama u razvoju?
-
ANKETNI UPITNIK 3
14. Ime i prezime anketirane osobe
15. Ustanova/institucija/zanimanje
ŠOSO „Vukašin Marković“ - psiholog
16. Da li u Srbiji treba ili ne da postoje specijalne škole? Zašto?
Potrebno je da postoje specijalne škole jer postoje deca u èijem je najboljem interesu da budu u
okruženju dece koja su im slièna.
17. Koliko ukupno dece pohaða Vašu školu? Koliko ima odeljenja, a koliko nastavnika,
kakvi programi postoje za koje vrste smetnje?
U školi ima oko 153 uèenika,…
18. Šta se dobija uvoðenjem inkluzivnog obrazovanja? Kako po Vama treba taj proces da
izgleda? (prednosti/nedostaci)
Svako dete sa smetnjama u razvoju je sluèaj za sebe i ono što je dobro za jedno dete nije dobro
ili je èak loše za drugo. Inkluzivno obrazovanje mora da se prilagodi potrebama svakog
pojedinaènog deteta.
19. Da li su svi nastavnici/profesori obuèeni za rad sa decom sa smetnjama u razvoju?
Smatram da nisu dovoljno obuèeni, a èesto ni motivisani za rad sa tom kategorijom dece i èesto
traže savet i pomod.
20. Koji su uslovi/okolnosti koji potpomažu odnosno otežavaju inkluziju?
Otežava je nepripremljenost nastavnika i uèitelja. Nedostatak personalnih asistenata i
nepripremljenost roditelja „zdrave“ dece.
21. Kakva su Vaša iskustva u radu sa decom sa smetnjama u razvoju? Da li mogu da
postoje isti principi ocenjivanja dece u redovnim i specijalnim školama?
Isti kriterijumi ocenjivanja i rad po programu za redovnu školu mogu da postoje samo na papiru
realno svako dete sa posebnim potrebama mora da radi po individualnom obrazovnom
programu.
22. Da li postoji saradnja izmedju roditelja dece sa smetnjama u razvoju?
Roditelji najvedu podršku dobijaju kroz razgovore sa drugim roditeljima i meðusobnim
razmenama iskustava.
23. Evidentno je da projekat inkluzije u Srbiji nailazi na poteškode, kako biste Vi kao
struènjaci ocenili taj proces i šta je po Vašem mišljenju najbolje za decu sa smetnjama
u razvoju?
Ponavljam da najbolje rešenje za dete sa smetnjama zavisi od vrste hendikepa i liènosti deteta.
Potrebni je dobro proceniti gde je bolje da dete bude i da se omogudi dvosmerna cirkulacija dece
izmeðu redovne i specijalnih škola.
24. Šta je sa socijalizacijom te dece, kako se ona rešava?
Veliki doprinos socijalizaciji treba da daju mediji, informisanje javnosti I specifiènostima
dece sa smetnjama u razvoju
25. Kako ih aktivnije ukljuèiti u društvo?
-
26. Kako rešiti problem nezaposlenosti dece sa smetnjama u razvoju?
-
ANKETNI UPITNIK 3
1. Ime i prezime anketirane osobe
2. Ustanova/institucija/zanimanje
ŠOSO „Vukašin Marković“ - defektolog
3. Da li u Srbiji treba ili ne da postoje specijalne škole? Zašto?
Da, treba da postoje specijalne škole. Zato što se u specijalnim školama dobija adekvatan i
profesionalan tretman, u zavisnosti od potreba deteta.
4. Koliko ukupno dece pohaða Vašu školu? Koliko ima odeljenja, a koliko nastavnika,
kakvi programi postoje za koje vrste smetnje?
153 uèenika i 51 nastavnik
5. Šta se dobija uvoðenjem inkluzivnog obrazovanja? Kako po vama treba taj proces da
izgleda? (prednosti/nedostaci)
U redovnim školama mora da postoji defektolog koji de raditi sa takvom decom.
6. Da li su svi nastavnici/profesori obuèeni za rad sa decom sa smetnjama u razvoju?
Nisu obuèeni, jedini su defektolozi-profesionalci koji se mogu baviti decom sa smetnjama u
razvoju.
7. Koji su uslovi/okolnosti koji potpomažu odnosno otežavaju inkluziju?
Inkluzija je veoma složen proces, neophodno je da defektolog obavezno bude obuhvaden tim
procesom, kao kljuèna osoba!
8. Kakva su Vaša iskustva u radu sa decom sa smetnjama u razvoju? Da li mogu da
postoje isti principi ocenjivanja dece u redovnim i specijalnim školama?
Principi rada i ocenjivanja u specijalnim redovnim školama nisu isti. Iskustva u radu su pozitivna,
pomaci postoje.
9. Da li postoji saradnja izmedju roditelja dece sa smetnjama u razvoju?
Postoji sradnja, npr:Udruženje roditelja… saradnja i roditelja i i kadra je veoma korektna.
10. Evidentno je da projekat inkluzije u Srbiji nailazi na poteškode, kako biste Vi kao
struènjaci ocenili taj proces i šta je po Vašem mišljenju najbolje za decu sa smetnjama u
razvoju?
Najbolje za decu sa smetnjama u razvoju, jeste pohaðanje specijalne škole.
11. Šta je sa socijalizacijom te dece, kako se ona rešava?
Socijalizacija se može ostvariti I bez škole.
12. Kako ih aktivnije ukljuèiti u društvo?
-
13. Kako rešiti problem nezaposlenosti dece sa smetnjama u razvoju?
-
ANKETNI UPITNIK 3
1. Ime i prezime anketirane osobe
2. Ustanova/institucija/zanimanje
Š.O.S.O. „ Vukašin Marković“, defektolog
3. Da li u Srbiji treba ili ne da postoje specijalne škole? Zašto?
U Srbiji su specijalne škole neophodne, jer jedino u njima de dete sa smetnjama u razvoju dobiti
najkvalitetniji tretman i najadekvatniju sredinu u kojoj de provoditi vedi deo vremena.
4. Koliko ukupno dece pohaða Vašu školu? Koliko ima odeljenja, a koliko nastavnika,
kakvi programi postoje za koje vrste smetnje?
153 dece, 51 nastavnik
5. Šta se dobija uvoðenjem inkluzivnog obrazovanja? Kako po Vama treba taj proces da
izgleda? (prednosti/nedostaci)
-
6. Da li su svi nastavnici/profesori obuèeni za rad sa decom sa smetnjama u razvoju?
Nisu obuèeni ved priuèeni, jer oni nisu defektolozi (visoko obrazovanje) – ved nastavnici koji su
struèni samo u svojoj oblasti.
7. Koji su uslovi/okolnosti koji potpomažu odnosno otežavaju inkluziju?
Nestruènost kadrova u mnogome otežavaju proces inkluzije, kao i nedostatak adekvatne trijaže
dece za pohaðanje redovne nastave.
8. Kakva su Vaša iskustva u radu sa decom sa smetnjama u razvoju? Da li mogu da
postoje isti principi ocenjivanja dece u redovnim i specijalnim školama?
Principi rada i ocenjivanja se u mnogome razlikuje.
9. Da li postoji saradnja izmedju roditelja dece sa smetnjama u razvoju?
Postoji sardnja roditelja koja se ostvaruje kroz razna udruženja.
10. Evidentno je da projekat inkluzije u Srbiji nailazi na poteškode, kako biste vi kao
struènjaci ocenili taj proces i šta je po vašem mišljenju najbolje za decu sa smetnjama
u razvoju?
Njihovo mesto je u specijalnoj školi jer nam iskustvo pokazuje da se oni tu najbolje osedaju, i
dobijaju najkvalitetniji tretman od strane struènjaka.
11. Šta je sa socijalizacijom te dece, kako se ona rešava?
Socijalizacija može da se sprovodi na mnogo naèina , a ne samo uvoðenjem dece sa smetnjama u
razvoju u redovne škole.
12. Kako ih aktivnije ukljuèiti u društvo?
-
13. Kako rešiti problem nezaposlenosti dece sa smetnjama u razvoju?
-
ANKETNI UPITNIK 3
1. Ime i prezime anketirane osobe
2. Ustanova/institucija/zanimanje
ŠOSO „Vukašin Marković“
Diplomirani defektolog-oligofrenolog
3. Da li u Srbiji treba ili ne da postoje specijalne škole? Zašto?
Treba da postoje, zato jer je to adekvatnijasredina za decu sa posebnim potrebama. Zbog manjeg
broja uèenika u odeljenju može im se posvetiti više vremena i kvalitetniji rad.
4. Koliko ukupno dece pohaða Vašu školu? Koliko ima odeljenja, a koliko nastavnika,
kakvi programi postoje za koje vrste smetnje?
-
5. Šta se dobija uvoðenjem inkluzivnog obrazovanja? Kako po Vama treba taj proces da
izgleda? (prednosti/nedostaci)
Ovakvom organizacijom inkluzivnog obrazovanja se ne postiže mnogo, najvedi broj dece ostaje
socijalno neadaptirano. Boravedi u redovnoj školi mogu samo da postanu nesigurniji, jer ne
mogu da prate vršnjake. Inkluziju treba sprovoditi kroz neke druge vidove npr. zajednièke
predstave, izleti, druženja, pesnièke veèeri, sportske aktivnosti, odlasci na sporske aktivnosti,
odlasci na sportske manifestacije i sl.
6. Da li su svi nastavnici/profesori obuèeni za rad sa decom sa smetnjama u razvoju?
Svi su obuèeni za ovaj posao, mada neki više, a neki u manjem obimu.
7. Koji su uslovi/okolnosti koji potpomažu odnosno otežavaju inkluziju?
Uslove može da poboljša adekvatan (struèan) nastavnièki kadar, prilagoðavanje uslova ovoj
grupaciji dece. Inkluziju otežava nametanje nastavnicima u redovnim školama naèina rada sa
ovom decom, a za to nisu struèni.
8. Kakva su Vaša iskustva u radu sa decom sa smetnjama u razvoju? Da li mogu da
postoje isti principi ocenjivanja dece u redovnim i specijalnim školama?
Naravno da principi ocenjivanja nisu i ne mogu biti isti. Kriterijumi za davanje ocena u specijalnoj
školi je blaži, a i razlikuju se od deteta do deteta.
9. Da li postoji saradnja izmedju roditelja dece sa smetnjama u razvoju?
U odreðenoj meri da , ali još uvek nedovoljno.
10. Evidentno je da projekat inkluzije u Srbiji nailazi na poteškode, kako biste Vi kao
struènjaci ocenili taj proces i šta je po Vašem mišljenju najbolje za decu sa smetnjama u
razvoju?
Ovako zamišljen projekat inkluzije u Srbiji nema perspektivu. Ono što bi bilo bolje može se
proèitati iz delova taèaka 5 i 7. To je, naravno, samo delid onoga što treba podsticati i
nadograðivati.
11. Šta je sa socijalizacijom te dece, kako se ona rešava?
Socijalizacija ove dece ne može se rešiti nametanjem tipiènoj populaciji da ih private pošto poto,
ved dugotrajnim procesom pri kome de se menjati naèin razmišljanja I odnosa prema ovoj deci.
12. Kako ih aktivnije ukljuèiti u društvo?
-
13. Kako rešiti problem nezaposlenosti dece sa smetnjama u razvoju?
-
ANKETNI UPITNIK 3
1. Ime i prezime anketirane osobe
2. Ustanova/institucija/zanimanje
Defektolog-oligofrenolog Psiholog
3. Da li u Srbiji treba ili ne da postoje specijalne škole? Zašto?
Trebalo bi zbog toga što ne mogu sva deca usled oštedenja da idu u redovna odeljenja
4. Koliko ukupno dece pohaða Vašu školu? Koliko ima odeljenja, a koliko nastavnika,
kakvi programi postoje za koje vrste smetnje?
-
5. Šta se dobija uvoðenjem inkluzivnog obrazovanja? Kako po Vama treba taj proces da
izgleda? (prednosti/nedostaci)
Dobija se cozijalizacija dece. Trebalo bi decu ukljuèiti u redovna odeljenja da svako dete dobije
personalnog asistenta, koji bi radio sa njim u toku èasa i prilagoðavao nastavu njemu direktno.
Nedostatak trenutne inkluzije – DETE STRADA
6. Da li su svi nastavnici/profesori obuèeni za rad sa decom sa smetnjama u razvoju?
Nisu
7. Koji su uslovi/okolnosti koji potpomažu odnosno otežavaju inkluziju?
Finansijski, emocionalni
8. Kakva su Vaša iskustva u radu sa decom sa smetnjama u razvoju? Da li mogu da
postoje isti principi ocenjivanja dece u redovnim i specijalnim školama?
Iskustva su pozitivna. A ne bi mogli da primenjujemo isti principi ocenjivanja.
9. Da li postoji saradnja izmedju roditelja dece sa smetnjama u razvoju?
-
10. Evidentno je da projekat inkluzije u Srbiji nailazi na poteškode, kako biste Vi kao
struènjaci ocenili taj proces i šta je po Vašem mišljenju najbolje za decu sa smetnjama u
razvoju?
Ved sam odgovorila na prvi deo. Najbolje je za decu da se školuju u školi koju ona izaberu bez
obzira da li je redovna ili specijalna. Najbolje je da dete bude sredno i treba raditi na tome.
11. Šta je sa socijalizacijom te dece, kako se ona rešava?
Socijalizujemo dete tako što ga tretiramo kao svoju decu, vodimo ga na ista mesta, aktivnosti,
sportive, sve što oni mogu da izdrže i probaju, volimo ga I POŠTUJEMO !
12. Kako ih aktivnije ukljuèiti u društvo?
-
13. Kako rešiti problem nezaposlenosti dece sa smetnjama u razvoju?
-
ANKETNI UPITNIK 3
1. Ime i prezime anketirane osobe
2. Ustanova/institucija/zanimanje
ŠOSO „Vukašin Marković“ - defektolog -oligofrenolog
3. Da li u Srbiji treba ili ne da postoje specijalne škole? Zašto?
Da, treba da postoje . Zato što deca koja zbog težine svog hendikepa nisu u mogudnosti da
pohaðaju redovne škole treba da dobijaju kvalitetno obrazovanje.
4. Koliko ukupno dece pohaða Vašu školu? Koliko ima odeljenja, a koliko nastavnika,
kakvi programi postoje za koje vrste smetnje?
153 dece i 51 nastavnik
5. Šta se dobija uvoðenjem inkluzivnog obrazovanja? Kako po Vama treba taj proces da
izgleda? (prednosti/nedostaci)
Mogudnost da deca koja mogu da se uklope u redovan sistem obrazovanja dobijaju šansu za to.
Vrlo temeljan uz pojedinaènu procenu kapaciteta svakog deteta i realno sagledavanje
mogudnosti pa prema tome i ukljuèivanje u adekvatnu školu.
6. Da li su svi nastavnici/profesori obuèeni za rad sa decom sa smetnjama u razvoju?
Ne za to je potrebno visoko obrazovanje (defektologa)
7. Koji su uslovi/okolnosti koji potpomažu odnosno otežavaju inkluziju?
Za sada inkluziju otežavaju loša tehnièka opremljenost škola, dovoljna neobuèenost kadrova i
loša procena dece koja mogu da prate redovan program.
8. Kakva su Vaša iskustva u radu sa decom sa smetnjama u razvoju? Da li mogu da
postoje isti principi ocenjivanja dece u redovnim i specijalnim školama?
Iskustva su pozitivna i temelje se na 15-godišnjem radu. Da principi ocenjivanja su isti samo se
kriterijumi razlikuju.
9. Da li postoji saradnja izmedju roditelja dece sa smetnjama u razvoju?
Da, kroz udruženja roditelja koja tesno saraðuju sa specijalnom školom.
10. Evidentno je da projekat inkluzije u Srbiji nailazi na poteškode, kako biste Vi kao
struènjaci ocenili taj proces i šta je po Vašem mišljenju najbolje za decu sa smetnjama
u razvoju?
Za sada loše, deci je potrebna dobra procena kapaciteta i shodno tome adekvatno ukljuèivanje
uz pružanje struène pomodi za to školovanog kadra.
11. Šta je sa socijalizacijom te dece, kako se ona rešava?
Za sada je socijalizacija dosta loša, treba raditi kako na kapacitetima dece, tako I na
prosvedivanju okoline I lokalne zajednice.
12. Kako ih aktivnije ukljuèiti u društvo?
-
13. Kako rešiti problem nezaposlenosti dece sa smetnjama u razvoju?
-
ANKETNI UPITNIK 4
1. Ime i prezime anketirane osobe
Vesna Maksimović
2. Ustanova/institucija/zanimanje
Udruženje studenata sa hednikepom Kragujevac/ struèni saradnik
3. Kada je formirano vaše udruženje, koliko èlanova imate? Šta je cilj postojanja
udruženja?
Udruženje je formirano 2004 god., maja meseca , i Udruženje broji 30 èlanova.
Udruženje je osnovano sa ciljem da omogudi studentima sa hendikepom što bolje
obrazovanje u smislu dostupnosti i primene inkluzivnog naèina obrazovanja na
fakultetima.
4. Da li smatrate da je uvodjenje inkluzivnog obrazovanja korak napred? Kako po vama
treba taj proces da izgleda? (prednosti/nedostaci)
Inkluzivno obrazovanje kao novi vid obrazovanja ukršten sa tradicionalnim
obrazovanjem je za sada na nivou izazova i tek de vreme pokazati pravi rezultat dobre
ideje i namere od koje se pošlo.
Trenutno sam mišljenja, da ideja inkluzivnog obrazovanja nije u praksi primenjena na
najbolji naèin, jer se suviše brzo nametnula obaveza inkluzivnog obrazovanja dok se nije
dovoljno poradilo na adekvatno pripremljenom nastavnom osoblju spremnom da se
suoèi sa izazovima, potpuno novim za njih.
5. Koji su glavni problemi sa kojima se susredete radedi sa populacijom mladih sa
hendikepom?
Glavni problem je u nepostojanju dovoljnog broja dobrih primera koje možemo pružiti
mladima sa hendikepom, a sve kao posledica društveno niske svesti da su potrebe za
dostojanstvom svojstvene svim ljudima a ne samo odabranima. (posebno ako poðemo,
da realno znamo, da ni fakultetska diploma danas ne donosi sigurnost èak ni u rešavanju
osnovnog, egzistencijalnog, pitanja).
Napred navedeno povlaèi ispoljavanje nesigurnosti u sebe, svojstvenih svim mladim
osobama, pa i sa hendikepom, što posledièno ima povlaèenje mladih iz društvenog
života i njjihovou nedovoljnu angažovanost da saznaju šta imaju za pravo, i koje im
mogudnosti stoje na raspolaganju.
6. Da li su vaši zaposleni/èlanovi udruženja obuèeni za rad sa mladima sa hendikepom?
Kako su zaposleni èlanovi u Udruženju, i sami suoèeni sa problemima liènog hendikepa,
sa velikim razumevanjem su iskoristili prilike obuka koje su prošli i usvojili znanja kojima
mogu pomodi mladima sa hendikepom koji im se obrate za pomod.
7. Evidentno je da projekat inkluzije u Srbiji nailazi na poteškode, kako biste vi kao
struènjaci ocenili taj proces i šta je po vašem mišljenju najbolje za mlade sa
hendikepom?
Kako bi se ostvario cilj i inkluzivno obrazovanje zaista dalo priliku njegovim korisnicima
da se profesionalno osamostale potrebno je primeniti struèno osposobljavanje svih
uèesnika predavaèa i pomodnog osoblja koji se susredu sa inkluzijom u svom okruženju, i
tek nakon podizanja svesti o tome šta u kontaktu sa osobom sa hendikepom možemo
oèekivati, treba oèekivati i da joj pružena pomod može biti korisna.
8. Kako se finansirate? Koliko je sredina upoznata sa problemom mladih sa hendikepom?
Udruženje Studenata s ahendikpeom se finansira iz budžeta Republike Srbije, Opština
grada Kragujevca, i samostalno se zalaže u obezbeðivanju sredstava uèestvovanjem u
Projektima namenjenim osobama sa hendikepom.
9. Kako rešavate problem socijalizacije?
Udruženje se trudi da aktivnosti kojima se bavi budu primenjive u praksi i da ukljuèuju
što vedi broj mladih sa hendikepom, te organizuje razne vidove edukativnih radionica u
cilju što bolje spremnosti mladih sa hendikepom da se ukljuèe u kasnije, studentski život.
10. Da li postoji medijska vidljivost vašeg rada? Gde gradjani mogu da se informišu o tome
kako vaša organizacija sprovodi inkluziju?
Udruženje studenata sa hendikepem Kragujevac ima odliènu saradnju sa lokalnim
medijskim sredstvima informisanja (tv, radio, štampani mediji) i sve svoje aktivnosti
javno najavljuje i prati.
Pored napred navedenog, Udruženje je dobilo podršku Univerziteta u Kragujevcu te je
dobilo dozvolu da koristi univerzitetski server za postavljanje svoga sajta na adresi
http://www.kg.ac.rs/ush/ te je i na taj naèin sasvim dostupan za bilo koji vid saradnje
sa mladima sa hendikepom.
ANKETNI UPITNIK 4
1. Ime i prezime anketirane osobe
Nataša Jevtović
2. Ustanova/institucija/zanimanje
Udruženje studenata sa hednikepom Kragujevac/ predsednik
3. Kada je formirano vaše udruženje, koliko èlanova imate? Šta je cilj postojanja udruženja?
Udruženje je formirano 2004 god., maja meseca , i udruženje broji 30 èlanova. Udruženje je osnovano sa ciljem da omogudi studentima sa hendikepom što bolje obrazovanje u smislu
dostupnosti i primene inkluzivnog naèina obrazovanja na fakultetima, i funkcionise kao servis podrske mladima sa hendikepom koji zele da studiraju na nekom od fakulteta Univerziteta u Kragujevcu.
4. Da li smatrate da je uvodjenje inkluzivnog obrazovanja korak napred? Kako po vama treba taj proces da izgleda? (prednosti/nedostaci)
Inkluzivno obrazovanje je dobar naèin da deci sa hendikepom omogudi bolji sistem školovanja,i ukljuèenost u vaspitno-obrazovni proces, i doprinosi socijalizaciji dece koja
imaju hendikep, a takodje i socijalizaciji dece bez hendikepa. Inkluzivno obrazovanje je
dobro osmišljeno, ali na žalost još uvek se ne primenjuje dobro u praksi. Trebalo bi više
pažnje da se posveti tome da se inkluzija primenjuje na pravi naèin, a ne samo zbog toga sto
je to obavezno, i što je nametnuto..
5. Koji su glavni problemi sa kojima se susredete radedi sa populacijom mladih sa
hendikepom?
Najvedi problem je nedostatak informacija o mogudnostima i pravima mladih sa
hendikepom,kao njihovo odbijanje realnog stanja stvari i situacije u koj se nalaze kao i
povlaèenje pred mogudim problemima.
6. Da li su vaši zaposleni/èlanovi udruženja obuèeni za rad sa mladima sa hendikepom?
Zaposleni su prošli obuku za rad sa mladima sa hendikepom,mada i dugogodišnje iskustvo u
radu sa mladima doprinosi njihovom uspešnom radu.
7. Evidentno je da projekat inkluzije u Srbiji nailazi na poteškode, kako biste vi kao
struènjaci ocenili taj proces i šta je po vašem mišljenju najbolje za mlade sa
hendikepom?
Najbolje bi bilo da se profesori bolje edukuju,. Nije dovoljno da prodju samo neki
trening, gde ce stedi sva potrebna znanja vezano za rad sa decom koja imaju neki oblik
hendikepa. Po mom misljenju potrebno je angažovati struèna lica koja de raditi sa
profesorima u školama
(defektologa, i drugih struènih lica ).
8. Kako se finansirate? Koliko je sredina upoznata sa problemom mladih sa hendikepom?
Finansiramo se iz budzeta Republike Srbije,Opština grada Kragujevca,i po projektima.
9. Kako rešavate problem socijalizacije?
Aktivnim ukljuèivanjem mladih sa hendikepom u tokove društvenog života.
10. Da li postoji medijska vidljivost vašeg rada? Gde gradjani mogu da se informišu o
tome kako vaša organizacija sprovodi inkluziju?
Do sad je informisanje graðana bilo izvedeno preko medija javnog informisanja
(televizija,radio,štampani mediji ),a postavljen je i sajt Udruženja.
ANKETNI UPITNIK 4
1. Ime i prezime anketirane osobe
Sanja Ćurčić
2. Ustanova/institucija/zanimanje
Udruženje studenata sa hednikepom Kragujevac/ struèni saradnik
3. Kada je formirano vaše udruženje, koliko èlanova imate? Šta je cilj postojanja
udruženja?
Udruženje je formirano 2004 god., maja meseca , i udruženje broji 30. Udruženje je
osnovano sa ciljem da omogudi studentima sa hendikepom što bolje obrazovanje u smislu
dostupnosti i primene inkluzivnog naèina obrazovanja na fakultetima.
4. Da li smatrate da je uvodjenje inkluzivnog obrazovanja korak napred? Kako po vama
treba taj proces da izgleda? (prednosti/nedostaci)
Stvaranje uslova za kvalitetno obrazovanje dostupno svima prilagoðeno potrebama i
mogudnostima svakog deteta ponaosob vaspitno obrazovni proces èini kvalitetnijim.
Inkluzivno obrazovanje predstavlja korak napred, ali zar jednake mogudnosti obrazovanja u
skladu sa potrebama i interesovanjima mladih ne predstavljalju osnovno pravo svakog
pojedinca, tužno je što je inkluzija nametnuta, i što ne proizilazi od samih prosvetnih
radnika, kao potreba da svi budemo ljudi i ponašamo se u skladu sa razumom jel te.
5. Koji su glavni problemi sa kojima se susredete radedi sa populacijom mladih sa
hendikepom?
Nedostatak informacija o mogudnostima i pravima mladih sa hendikepom, povlaèenje u
društvenim aktivnostima što zbog njih samih što zbog grèa okoline.
6. Da li su vaši zaposleni/èlanovi udruženja obuèeni za rad sa mladima sa hendikepom?
Zaposleni su prošli obuku za rad sa mladima sa hendikepom,mada i dugogodišnje iskustvo u
radu sa mladima doprinosi njihovom uspešnom radu.
7. Evidentno je da projekat inkluzije u Srbiji nailazi na poteškode, kako biste vi kao
struènjaci ocenili taj proces i šta je po vašem mišljenju najbolje za mlade sa
hendikepom?
Struèni kadar je nedovoljno informisan i obuèen za primenu inkluzivnog obrazovanja.
8. Kako se finansirate? Koliko je sredina upoznata sa problemom mladih sa hendikepom?
Finansiramo se iz budzeta Republike Srbije,Opština grada Kragujevca,i po projektima.
9. Kako rešavate problem socijalizacije?
Aktivnim ukljuèivanjem mladih sa hendikepom u tokove studenstkog života.
10. Da li postoji medijska vidljivost vašeg rada? Gde gradjani mogu da se informišu o tome
kako vaša organizacija sprovodi inkluziju?
Do sad je informisanje graðana bilo izvedeno preko medija javnog informisanja
(televizija,radio,štampani mediji ),sajt udruženja je uraðen i èeka se njegovo postavljanje.
ANKETNI UPITNIK 5
1. Ime i prezime anketirane osobe
Aleksandra Milivojević
2. Zanimanje
Dipl.mašinski inženjer
3. Da li smatrate da je uvodjenje inkluzivnog obrazovanja korak napred? Kako po vama
treba taj proces da izgleda? (prednosti/nedostaci)
Kao roditelj deteta koje ima dijagnozu pervazivni razvojni poremedaj izuzetno mi je drago da
mogu da pokažem koliko su ta deca darovita ali i koliko je potrebno vremena da se njihov pravi
potencijal otkrije.
Da, naravno da sam pobornik inkluzivnog oblika obrazovanja i vaspitanja. Cilj mi i jeste da
razbijem predrasude i konzervativni pristup uèenju, koji se toliko godina primenjuje ali koji nije
dao nikakve pozitivne rezultate bez obzira na veliki broj izmena i dopuna.
Prednosti:
- Pokrenuta su pozitivna razmišljanja i aktivnosti roditelja dece koja su ometena u razvoju
- vrednosti ovakvog vida školovanja,
- sticanje novih saznajnih mogudnosti, i proširivanje steèenih emocionalnih i intelektualnih
potencijala deteta sa poremedajima u razvoju
- Svako dete se školuje sa svojim vršnjacima
- Svako dete napreduje u skladu sa svojim mogudnostima i interesovanjima
- Razvijanje partnerstva izmeðu javnih i nadležnih institucija i porodica
- Deca sa posebnim potrebama adekvatnije se pripremaju za život u okruženju i njihove
komunikacione i socijalne sposobnosti su bolje
- Sva ostala deca uèe da žive u svetu nejednakih ali ravnopravnih ljudi i na taj naèin lakše
prihvataju razlièitost i postaju tolerantniji za potrebe osoba iz svog okruženja.
4. Da li u Srbiji treba ili ne da postoje specijalne škole? Zašto?
Zakonom je utvrðeno da roditelj ima mogudnost da BIRA, što do sada nije bila praksa, da li de svoje dete
upisati u redovnu ili specijalnu školu u zavisnosti od detetovog interesovanja ili mogudnosti stoga nije
mogude ukinuti specijalne škole. Moje mišljenje je da u specijalnim školama treba da bude što manje
dece. Ali ne bih da radikalno ukinemo tu instituciju, jer nam je svima neophodna i alarmantna. Tu rade
struènjaci koji najviše poznaju pristup i metode rada sa decom koja imaju razvojne ili neke druge
poremedaje. Takvi struènjaci su dragoceni u inkluzivnom sistemu obrazovanja i vaspitanja i oni NE
SMEJU biti iskljuèeni iz sprovoðenja takvog vida individualizovanog programa. Oni moraju da naðu
mesto u školskom sistemu, jer samo lanac sa svim karikama je najaèi lanac. Ako ispustimo tako
dragocenu kariku iz lanèanog sistema, bojim se da de uvoðenje inkluzivnog naèina obrazovanja u
obrazovno vaspitni sistem u naše škole biti još jedna ”promašena “ dopuna i izmena zakona. Ako
hodemo da inkluzija uspe neophodno je ukljuèiti sve struènjake koji sa svog aspekta mogu da pomognu
da se inkluzija u pravom smislu te reèi i ostvari i realizuje.
5. Koji su glavni problemi sa kojima se susredete u saradnji sa školama koje su ukljuèene
u inkluzivni program?
Nedovoljna saradnja, nedovoljna obuèenost, nedovoljna zainteresovanost, nedovoljna
angažovanost, prebacivanje obaveza na druga struèna lica (ako je potrebno i mogude),ako su
zakonskim aktima “pokriveni” ljudi iz školskog inkluzivnog tima oni nemaju obavezu da se aktivnije
ukljuèe u bilo koji vid adekvatne pomodi detetu sa razvojnim poremedajima ved to prepuštaju
roditeljima, - npr. potreba za liènim asistentom koga je po zakonu dužan roditelj ili staratelj da
angažuje. Po meni roditelj ne mora da bude dovoljno struèan (a u vedini sluèajeva i nije) da naðe
osobu koja de sa njegovim detetom da radi po individualnom obrazovnom planu i da oèekuje da de
njegovo dete da da pozitivne rezultate ako sa njim ne radi dovoljno struèna osoba (a po pravilu
zakon i ne predviða dovoljno struènu osobu za personalnog asistenta ,što po meni je potpun
promašaj bar kada je autizam u pitanju).
Nedovoljan broj pedagoških asistenata. U Kragujevcu samo nekoliko osnovnih škola ima pedagoške
asistente - koji su inaèe predviðeni zbog inkluzije samo manjinskih i socijalno ugroženih grupa
romske populacije. Nedovoljan broj obuèenih pedagoških asistenata
Nedovoljno seminara iz oblasti obrazovanja dece sa smetnjama u razvoju koji se organizuju u okviru
Centra za obrazovanje zaposlenih u prosveti, a inaèe koje je osnovano u okviru Ministarstva Prosvete
itd...
6. Evidentno je da projekat inkluzije u Srbiji nailazi na poteškode, kako biste vi kao
roditelj ocenili taj proces i šta je po vašem mišljenju najbolje za decu sa smetnjama u
razvoju? Koje su dobre, a koje loše strane?
Hvala Bogu pa inkluzivni pristup u socijalnom okruženju uopšte (ne samo u školama), ima dosta
prednosti, inaèe bih ja kao roditelj deteta koje ima poremedaj iz spektra autizma odavno odustala od
uvoðenja ovakvog vida obrazovanja i vaspitanja. I ako sam nailazila na poteškode i nailazim... Cilj mi
je da maksimalno osamostalim svoje dete u društvu i da ga osposobim za život bez roditelja, a da
njegovu okolinu upoznam sa prednostima razlièitog mišljenja i pristupa jer nismo i ne možemo da
budemo svi isti. Takoðe postoje i predrasude u društvu koje treba razbiti. Da bi svima nama bilo
lakše i da bi se bolje osedali, a pre svega mislim da bi se dete bolje osedalo i prihvatalo novu sredinu i
postiglo svoje maksimalne potencijale obzirom na svoje sposobnosti i mogudnosti, nije dovoljna
samo ukljuèenost i saradnja roditelja, uèitelja, pedagoškog asistenta (ukoliko on uopšte postoji),
pedagoga i psihologa škole. Oni ne mogu i ne smeju da budu jedina karika u lancu sprovoðenja
uspešne inkluzivne prakse po školama. Neophodna je ukljuèenost i školske uprave i Ministarstva
Prosvete, lokalne samouprave ili državne uprave zadužene za obrazovanje, interresorne komisije,
saradnja specijalnih ustanova zaduženih za obrazovanje dece ometenih u razvoju sa redovnim
školama, saradnja sa razvojnim savetovalištima i deèijim i školskim dispanzerima, ukoliko je
potrebno ukljuèiti i deèijeg pedijatra i neuropsihijatra itd. Apelujem na sve one koje sam nabrojala
do sada i graðane koji mogu doprineti kvalitetnijem obrazovanju dece sa posebnim potrebama u
našem gradu i njihovom kvalitetnijem životu uopšte, da uzmu uèešda u realizaciji ove kampanje kako
zakon o inkluzivnom obrazovanju ne bi ostao samo na papiru.
7. Da li ste upoznati da li su nastavnici/vaspitaèi obuèeni za rad sa decom sa smetnjama u
razvoju?
Upoznata sam vrlo, obzirom da sam kao trudnica u septembru i oktobru prošle godine bila
primorana da budem lièni asistent svoga deteta dok se ”ne snaðem“ i ne obezbedim liènog asistenta
detetu koji de mene da zameni. Sva sreda pa sam ga obezbedila 11 dana pre svog poroðaja... Za
vreme dok sam boravila u razredu primetila sam da uèiteljica pokušava da uspostavi kontakt i
pokušava da prevaziðe komunikacionu barijeru izmeðu derke i nje (obzirom da derka nema verbalni
komunikaciju), ali sam primetila da ne primenjuje neke posebne metode ili mere individualizacije iz
bilo kog predmeta a koje derki omogudavaju bolje snalaženje ili razumevanje onoga što se na èasu
obraðuje.Reèeno mi je da niko od nastavnog kadra nije obuèen i nema nikakvo znanje o
poremedajima iz spektra autizma
8. Da li mislite da im posveduju dovoljno pažnje?
Da, ali uvek može više. Mislim da je osim ljubavi i pažnje (koju mi roditelji najviše pružamo našoj
deci), u školi kao obrazovnoj i vaspitnoj ustanovi neophodan pristup i naèin kako da se prevaziðu
pojedine barijere i nastavni metod kako de se detetu uliti znanje i radoznalost i želja za znanjem i
druženjem. Kod kude je detetu dovoljno posvedena pažnja. Zbog dovoljno pažnje ne moraju idi u
školu...Škola je tu da ih obrazuje i vaspita i socijalizuje...
9. Koji su uslovi/okolnosti koji potpomažu odnosno otežavaju inkluziju?
Da bi se inkluzija ispravno sprovodila i realizovala (da bi dete koje ima inkluzivan pristup obrazovanju
napredovalo), neophodna je i obavezna saradnja roditelja i svih relevantnih ustanova sa školom
(specijalne škole, školske uprave, gradske uprave zadužene za obrazovanje)... Okolnosti koje u vedini
sluèajeva otežavaju inkluziju je u vedini sluèajeva potpuna ne saradnja gore pomenutih ustanova ili
roditelja.
10. Da li postoje obrazovni planovi napravljeni za decu sa smetnjama u razvoju? Ako
postoje, kako biste ih ocenili?
I ako je derka u drugom razredu redovne osnovne škole, ona još uvek nema IOP, tako da ne mogu da
odgovorim na drugo pitanje koje se odnosi na ocenu njenog individualnog obrazovnog plana. Na
njegovu izradu još uvek èekamo. Nadležni kažu da su u toku bila posmatranja (èitavih proteklih
godinu dana?) i da su nastupile tek mere individualizacije. Videdemo....
11. Da li ste vi kao roditelj ukljuèeni u plan i program inkluzije?
Da, ali za sada samo kada treba da se obezbedi personalni asistent ili neki drugi vid pomodi detetu u
školskom okruženju. Ne želim da ovom prilikom ostavim loš utisak “nezadovoljnog roditelja”, ali
treba da budu jasno definisane neke osnovne stavke o tome ko šta treba da radi, da bi sve
funkcionisalo i da bi dete napredovalo u novom okruženju. Treba da postoji zajednièka motivisanost
i zajednièki cilj. A ovako pojedini roditelji u pojedinim školama de još uvek godinama èekati po
školskim hodnicima i razmišljati da li je sve u redu sa njihovim detetom i da li ono remeti
nastavu...Osedati se kao krivac je neopisiv osedaj jednog roditelja èije se dete razlikuje po bilo čemu
od dece koja imaju tipièan razvoj i koja pripadaju vedini!
12. Da li postoji saradnja izmedju roditelja dece sa smetnjama u razvoju?
Postoji saradnja ali je nedovoljna I bezuspešna posebno ako porodice nemaju isti cilj. Kroz udruženja
roditelji razmenjuju iskustva I aktivnije utièu na razvoj socijalne inkluzije. Sam roditelj bez udruženja
ne može da ostvari svoje ciljeve ili ih sporo realizuje Ili ih ne realizuje u potpunosti.
13. Da li je potrebno i na koji naèin unaprediti sistem inkluzije u Srbiji?
Potrebno je uložiti više napora oko informisanosti širokog društvenog okruženja putem javnih
servisa (televizije, radija, èasopisa i drugih medija) Potrebno je da postoji veda saradnja izmeðu
porodica deteta sa posebnim potrebama i školskog inkluzivnog tima, izmeðu škole i školske uprave,
izmeðu škole i lokalne samouprave zadužene za informisanje i obrazovanje, izmeðu škole i
interresorne komisije, izmeðu specijalnih i redovnih škola gde specijalne škole nede imati samo
servisnu ulogu ved struènu ulogu koja de da omogudi pradenje razvoja deteta u odeljenju.
Potrebno je produbiti znaèaj socijalne inkluzije i razvijati svest graðana da osobe sa invaliditetom i
ako razlièite imaju ista prava i obaveze kao i drugi graðani uvažavajudi pri tom njihove mogudnosti i
interesovanja.
Potrebno je decu kao i osobe sa invaliditetom ukljuèiti u sve aktivnosti kao ravnopravne uzimajudi pri
tom njihova interesovanja i mogudnosti. Takve aktivnosti su: sportske, kulturne manifestacije,
obrazovne, zabavnog karaktera itd...
Potrebno je obezbediti iste uslove i prava za rad i zapošljavanje u skladu sa njihovim sposobnostima i
kvalifikacijama. Potrebno je obezbediti pristup svim javnim ustanovama i komunalnim preduzedima,
javnim gradskim prevozima, bolnicama, bibliotekama, sudovima, opštinama, školama. Potrebno je
ukloniti sve fizièke prepreke koje mogu da ugroze život ili zdravlje osoba sa invaliditetom. Mislim na
bezbednost pre svega u saobradaju...
14. Kako aktivnije ukljuèiti u društvo osobe sa smetnjama u razvoju?
Putem javnih konkursa i seminara koji de objediniti radove osoba sa i bez invaliditeta iz bilo koje
oblasti (nauke, kulture, zabave, sporta,). Organizovati zajednièke izložbe, druženja, donacije,
ekskurzije, izlete ... Postepeno u sistem uvesti mogudnost obavljanja zajednièke delatnosti osobe sa i
bez invaliditeta
15. Na koji naèin treba raditi na socijalizaciji?
Treba da budemo svesni pre svega èinjenice da neke stvari u životu ne možemo da biramo I da smo
svi mi koliko god se trudili nemodni da promenimo stvari koje su nas zadesile. Ne možemo da
biramo gde, kada I kako demo se roditi ni mi ni naši èlanovi porodice. Ali ono što možemo da biramo
jeste kako demo živeti I kakvi demo biti ljudi. Od nas samih zavisi da li demo I kako prihvatiti razlièite
osobe u svom okruženju.
Èovek je društveno bide I kao jedinka teško može da opstane u prirodi I društvenom okruženju. Zato
nam ne preostaje ništa drugo nego da se okrenemo jedni drugima I da imamo toleranciju I
poštovanje prema neèijoj razlièitosti kako bi kao društvo napredovali. Jer napokon nismo I ne
možemo da budemo svi isti!
ANKETNI UPITNIK 5
1. Ime i prezime anketirane osobe
Slaðana Petrović Simić
2. Zanimanje
dipl.inž.informatike
3. Da li smatrate da je uvodjenje inkluzivnog obrazovanja korak napred? Kako po vama
treba taj proces da izgleda? (prednosti/nedostaci)
Mislim da uvoðenje inkluzivnog obrazovanja jeste korak napred jer pruža vedi izbor i mogudnosti
dece za školovanje, daje mogudnost izbora roditeljima (i deci) u koju de školu idi – specijalnu ili
redovnu, omogudava da deca sa teškodama u razvoju idu u školu ali da ostanu sa svojom porodicom
(vrlo važno za decu iz malih mesta i seoskih sredina zato što specijalne škole postoje samo u vedim
gradovima) . Deca sa teškodama u razvoju prestaju da budu „nevidljiva deca“ i odmah se
prilagoðavaju životu sa tipiènom decom, a mi ostali (i deca i odrasli) uèimo da prihvatamo ljude koji
su razlièiti od nas i kako da se ponašamo prema osobama koje imaju teškoda (moja generacija, ako
nije imala nekog bliskog u svojo sredini, nije nauèila kako da se ponaša i u kojoj situaciji i na koji
naèin da pomogne slepoj osobi, osobi oštedenog sluha ili osobi sa invaliditetom i slično). A kako
proces treba da izgleda? Pa mislim da treba krenuti od najranijih dana znaèi od ukljuèivanja dece sa
teškodama u razvoju u redovne vrtidke grupe (kao što se i radi u predškolskoj ustanovi „Nada
Naumovid“ u Kragujevcu) gde god je to, naravno, mogude i potreban je otvoren razgovor i saradnja
svih aktera: roditelja (i dece sa teškodama u razvoju i roditelja tipiène dece), vaspitaèa i dece.
4. Da li u Srbiji treba ili ne da postoje specijalne škole? Zašto?
Treba da postoje specijalne škole. Neka deca su ipak sa takvim smetnjama u razvoju da je u redovnoj
školi i uz prilagoðen program teško njihovo obrazovanje, neka deca de se bolje osedati u sredini
specijalne, a ne redovne škole, neke porodice su u tako teškoj materijalnoj situaciji da je dete, ako je
ved na granici izmeðu specijalne i redovne škole (mišljenje-preporuku za koju školu je dete daje
interesorna komisija), bolje dati u specijalnu školi jer mu je tamo sve besplatno (ili za takvo dete
potpuno besplatno školovanje omoguditi i u redovnoj školi), a recimo i gluvonema deca jezik
znakova mogu da nauèe samo u specijalnoj školi (ili im omoguditi dodatne èasove u takvoj školi).
Osim toga deci sa teškodama u razvoju je potreban i rad sa struènim licima (defektolozima,
logopedima), mislim da je bolje da oni ostanu vezani za specijalnu školu i da se, što je primer
kragujevaèke škole za decu sa oštedenim sluhom, organizuju za dodatnu podršku deci sa teškodama
u razvoju. Broj dece sa teškodama u razvoju po redovnim školama je promenljiv u zavisnosti od
razreda do razreda i od vrste teškoda do vrste teškoda, pa potreba za defektolozima u redovnim
školama nije konstantna, ali deci sa teškodama su defektolozi u pojedinim oblastima potrebni.
Specijalne škole bi trebale da organizuju i obuku roditelja i obuku nastavnika za rad sa decom sa
teškodama u razvoju (u smislu pristupa i metoda obuke i razumevanja deteta – vrste teškoće) i
defektolozi su nam neophodni, ali s druge strane matematiku treba da predaje nastavnik
matematike i deca sa teškodama de živeti sa tipiènim ljudima, a ne samo sa onima koji su im slični.
5. Koji su glavni problemi sa kojima se susredete u saradnji sa školama koje su uključene
u inkluzivni program?
Moje dete ide u vrtid, ali iz razgovora sa roditeljima èija deca idu u školu i sa nastavnicima u školi kod
kojih dolaze deca sa teškodama u razvoju mislim da su glavni problemi nedostatak obučenosti kod
nastavnika, nedostatak motivacije i nezainteresovanost (lakše je raditi sa tipiènom decom i na stari
način), ali i kod onih koji su zainteresovani za inkluziju èesto ne postoji podrška od ostatka kolektiva
(direktora i drugih nastavnika) ili od stručnjaka za pojedine vrste teškoda kod dece. S druge strane,
postoje i vaspitači (ušitelji, nastavnici) koji su zainteresovani za napredak deteta ali nedostaje
saradnja od strane roditelja. Takoðe postoji problem školskog programa (gradiva) koji treba menjati i
za tipičnu decu.
6. Evidentno je da projekat inkluzije u Srbiji nailazi na poteškode, kako biste vi kao
roditelj ocenili taj proces i šta je po vašem mišljenju najbolje za decu sa smetnjama u
razvoju? Koje su dobre, a koje loše strane?
Neki kažu da nije bio pravi trenutak za uvoðenje inkluzije u škole, ali mislim da de uvek biti onih koji
su protiv inkluzije, da de uvek modi da se naðe neki razlog (nedostatak novca, nedovoljna obučenost,
itd) i da ako se čeka da se sve „skocka“ onda do uvoðenja inkluzije nikada ne bi ni došlo, tako da je
bilo koji trenutak bio dobar. Za decu sa smetnjama u razvoju je najbolje da odrastaju u tipičnoj
sredini jer u takvoj sredini de živeti kad odrastu – ne treba da žive izolovano (da li da pravimo
getoe?). Dobre strane su što se deca od malena uče toleranciji i da prihvataju ljude onakvi kakvi
jesu, a decu sa teškodama od onih koji su skloni vreðanju ne možemo da zaštitimo od neke uvrede
ako ih držimo izolovanima (ja imam 45 godina i godinama nosim naočare i dok sam bila mlaða èesto
bi se našao neko na ulici ko bi mi dobacio „Doro!“). Proces je inaèe spor jer mislim da se ne poklanja
dovoljno pažnje od strane odgovornih institucija (imam utisak da je „država“ rekla evo vam zakon o
inkluziji pa sad gledajte šta dete).
7. Da li ste upoznati da li su nastavnici/vaspitaèi obuèeni za rad sa decom sa smetnjama u
razvoju?
Nastavnici i vaspitaèi su najèešde neobuèeni za rad sa decom sa smetnjama u razvoju. U predškolskoj
ustanovi „Nada Naumovid“ se dosta radi na tome, a što se tièe škola sve zavisi od škole do škole i od
grada do grada (delimièno sam upoznata sa situacijom ne samo u Kragujevcu nego i u Èaèku i
Jagodini), a na polju inkluzije se najviše uradilo po školama u Vojvodini.
8. Da li mislite da im posveduju dovoljno pažnje?
Zavisi od škole do škole i od nastavnika do nastavnika. Uz postojedi školski program (ne govorim
samo o individualnom nego i o redovnom školskom programu), uz obimno gradivo, uz odeljenja od
30 i više učenika, bez podrške personalnog ili pedagoškog asistenta, nastavnicima je i uz najbolju
volju ponekad teško da posvete detetu sa teškodama dovoljno pažnje.
9. Koji su uslovi/okolnosti koji potpomažu odnosno otežavaju inkluziju?
Šta potpomaže inkluziju: u principu je vedina ljudi za inkluziju i pre uvoðenja zakona postojali su
vaspitaèi (učitelji, nastavnici) koji su praktièno radli na inkluziji, vedina roditelja tipiène dece prihvata
i razume da i deca sa teškodama u razvoju treba da rastu i uèe sa svojim vršnjacima. Šta otežava
inkluziju: neobavezujde mišljenje interresorne komisije, neadekvatan školski program,
nezainteresovanost ključnih strana u procesu inkluzije (nepostojanje motivacije), nedostatak novca.
10. Da li postoje obrazovni planovi napravljeni za decu sa smetnjama u razvoju? Ako
postoje, kako biste ih ocenili?
Koliko mi je poznato za svako dete sa teškodama u razvoju trebalo bi da postoji individualni
obrazovni plan. U vrtiću (predškolska ustanova „Nada Naumović“ u Kragujevcu su raðeni, a da li se
proveravaju i menjaju trenutno mi nije poznato). Znam da se u nekim školama rade, ali takoðe mi je
poznato da kasne. Šta pod tim podrazumevam? Dete krene u školu i onda ga uèitelj/nastavnik prati
par meseci da vidi njegove mogudnosti, onda se formira tim koji de da pravi IPP i tek posle par
meseci, kada se duboko zagazilo u školski program pravi se IPP. A ako se dete prati u vrtidu, postoji
pripremni predškolski program i postoji testiranje kod psihologa pre polaska u školu mogao bi da se
prema školskom programu IPP napravi i pre prvog septembra, pa da se u toku školske godine
koriguje. Takoðe, kada dete prelazi u viši razred može da postoji detaljan izveštaj šta ono zna i šta ne
zna i koje su mu mogudnosti i ogranièenja i takoðe da se uradi IPP pre poèetka školske godine (ili bar
da se zapoène).
11. Da li ste vi kao roditelj uključeni u plan i program inkluzije?
Delimièno, u tom smislu da nemam neke najnovije informacije j broju dece sa teškodama u vrtidu, o
tome koliko njih ima personalnog asistenta, koliko ide u senzorsku sobu pri vrtidu koja je otvorena
31. avgusta ove godine, za koliko njih je uraðen individualni plan i program zato što se taj broj menja
(primaju se nova deca, a neka polaze u školu). Što se tièe mog deteta tu je saradnja pre svega sa
njegovim vaspitaèima i učestvovala sam u izradi pedagoškog profila i individualnog plana i programa
davanjem jedne opširne ankete o mogudnostima svog deteta.
12. Da li postoji saradnja izmedju roditelja dece sa smetnjama u razvoju?
Saradnja roditelja dece sa smetnjama u razvoju uglavnom postoji kroz razna udruženja roditelja.
Roditelji najèešde pristupaju udruženjima po vrsti teškode koju njihovo dete ima ali u Kragujevcu
postoji i udruženje roditelja Egal uopšte dece sa teškodama u razvoju. Na nivou predškolske
ustanove još se nismo organizovali (neke roditelje poznajem iz udruženja) posebno zato što su deca
po raznim vrtidima plus deca u razvojnoj grupi. Meni zvanièan mandat u Savetu roditelja kao
predstavnika roditelja (dece) vrtida Zeka ali i predstavnika roditelja (dece) sa teškodama u razvoju
poèede tek u decembru (dotle sam pridruženi èlan), a dotle demo nadi naèina da se organizujemo.
Neka pitanja sa kojima sam bila upoznata postavljala sam i na prethodnim Savetima roditelja, ali za
neki ozbiljniji rad moram biti upoznata sa svim problemima, pitanjima, zahtevima.
13. Da li je potrebno i na koji naèin unaprediti sistem inkluzije u Srbiji?
Mislim da bi po opštinama trebalo organizovati inkluzivne centre. U rad inkluzivnog centra bi
trebalo da budu ukljuèeni: socijalna služba, defektolozi (specijlana škola), nastavnici i vaspitaèi iz
redovnih škola, lekari i takav centar bi trebalo da omogudi dodatnu podršku porodicama sa decom
sa teškodama u razvoju sa nekim boljem usklaðivanjem termina. Sad to izgleda ovako, na primer za
moje dete: ide u redovnu vrtidku grupu (što je OK) u moje i suprugovo radno vreme, kod logopeda i
somatopeda ide u Školu za decu sa oštedenim sluhom (druga lokacija), ima termin u radno vreme pa
ili suprug ili ja moramo da izostajemo sa posla ili da angažujemo baku ili neku drugu osobu (ranije je
kod somatopeda išao u RH centar takoðe u prepodnevnom terminu), senzorska soba u drugom
vrtidu – treda lokacija (tu smo na sreðu dobili popodnevni termin), psiholog pri klinièkom centru –
četvrta lokacija (takoðe prepodnevni termini). Bilo bi lepo da je sve na jednom mestu, sa više
defektologa, logopeda, somatopeda (nedostaje kadar). Po školama bi trebalo omoguditi (obezbediti
novac) za personalne i pedagoške asistente, motivisati vaspitaèe, i mnogo više, mnogo više o inkluziji
prièati u medijima.
14. Kako aktivnije ukljuèiti u društvo osobe sa smetnjama u razvoju?
To je možda pitanje za nekog drugog. Ja trenutno nemam ideju o tome. Država propagira njihovo
zapošljavanje i daje olakšice, ali recimo nije organizovala doèek za naše paraolimpijce i pored
njihovih izvanrednih rezultata. A šta sve mogu osobe sa teškodama u razvoju pokazali su nam i Milica
i Nenad u šou „Ja imam talenat“ 2011 godine. Sa druge strane treba razbiti i predrasude o deci i
osobama sa smetnjama u razvoju. Ja svoje dete vodim svuda: prodavnice, banka, biblioteka, školsko
igralište, manifestacije za decu. Osobama sa smetnjama u razvoju treba omoguditi da ne budu
skrivene, da se naviknemo da oni žive meðu nama, da osobama sa invaliditetom (u invalidskim
kolicima ili slepima) omogudimo olakšano kretanje gradom da mogu da izaðu iz svojih kuda, da se
osedaju kao ljudi, da se naviknemo da ne komentarišemo ili okredemo glavu ako se dete baca i valja
po zemlji i vrišti – možda je hiperaktivno, možda je dete sa autizmom i nešto ga je uplašilo i izazvalo
reakciju – roditelj de znati kako da reaguje (roditelj treba da bude obuèen kako da reaguje – i zbog
toga bi trebalo da postoje inkluzivni centri – zbog obuke roditelja), dozvoliti tipiènoj deci da se na
igralištima i u igraonicama igraju sa decom sa teškodama, objasniti im zašto ih na primer dete sa
Daunovim sindromom grli, zašto ih dete sa autizmom stalno pita jedno te isto, kako da reaguju,
kako da se igraju sa detetom koje se otežano krede. Omoguditi osobama sa smetnjama u razvoju
druženje, sportske aktivnosti, pozorišne predstave.
15. Na koji naèin treba raditi na socijalizaciji?
Mislim da je odgovor na ovo pitanje sadržan u prethodnom.
ANKETNI UPITNIK 7
1. Ime i prezime osobe
Suzana Perović
2. Ustanova/institucija/zanimanje
Zavod za smeštaj odraslih lica“ Male Pčelice“, Kragujevac
Ustanova u nadležnosti Ministarstva za rad, zapošljavanja i socijalne politike,
osnovana 10. 11. 1972. godine. Odlukom o mreži ustanova socijalne zaštite registrovana za smeštaj
odraslih lica sa smetnjama u mentalnom razvoju, stepena teže i teške mentalne ometenosti i duševno
obolelih lica, Doktor specijalista neuropsihijatrije
3. Na koji naèin ste ukljuèeni u program inkluzije osoba sa smetanjama u razvoju?
Promocija psiho-socijalnih sposobnosti i predstavljanje široj javnosti korisnika kroz nastupe članova
sekcija (likovne, literarne, dramske, muzièke, folklorne, manekenske, novinarske,sportske),
predstavljanje radova i veština korisnika Zavodskih radionica(korparsko-pletarska, stolarska, grnèarska,
tapacirnice, kartonaže, krojačke i „ Domade radinosti“) u otvorenoj sredini. Korisnici Zavoda
ravnopravno participiraju u društvenim aktivnostima sa ostalim èlanovima zajednice(odlaze u pozorište,
koncerte, slave roðendane u restoranu, borave na moru, planini itd).
4. Kakvi programi postoje i za koje ciljne grupe?
Programi socijalne integracije i rehabilitacije za osobe sa smetnjama u razvoju i duševno obolela lica
5. Od kada ste ukljuèeni u program inkluzije?
Zavod je nastao kao potreba za stvaranjem novih oblika socijalne zaštite i od svog nastanka nastoji da
sprovodi programe socijalne integracije i rahabilitacije korisnika, približavanjem lokalnoj zajednici.
Akcenat se stavlja na razvijanju interpersonalnih odnosa u društvenoj sredini koji jaèaju kapacitete
korisnika, njihovo samopouzdanje i unapredjuju kvalitet života. Ulagani su napori i težilo se smanjenju
stepena diskriminacije lokalne zajednice prema duševno obolelim licima i licima sa smetnjama u
mentalnom razvoju.
6. Koje ciljne grupe prepoznajete?
- Osobe sa intelektualnim poteškodama
- Duševno obolela lica
- Osobe sa invaliditetom
7. Da li se i koliko finansiraju programi za osobe sa smetnjama u razvoju?
U odnosu na druge zemlje Eu i Skandinavske zemlje u Srbiji su sistemi finansiranja nedovoljni za
programe osoba sa smeznjam u razvoju. Problem je nizak životni standard, za razliku od navedenih
zemalja u kojim se sistemi finansiranja i pružanja usluga usmereni prema potrebama korisnika, kao i
visok nivo zaposlenosti osoba sa intelektualnim poteškodama.
8. Koji su uslovi/okolnosti koji potpomažu odnosno otežavaju inkluziju?
Pomažude okolnosti: korišdenje potencijala lokalne zajednice, fleksibilnost sistema da se prilagodi
potrebama korisnika, meðusektorska saradnja, donošenje Zakona o socijalnoj zaštiti i Zakona o zabrani
diskriminacije
Otežavajude okolnosti: nedovoljna informisanost javnosti o problemma i funkcionisanju osoba sa
inteletualnim teškoddama i duševno obolelim licima.
Diskriminacija u zapošljavanju pomenute kategorije na otvorenom tržištu rada. Finansiranje projekata
stanovanja uz podršku od strane lokalne zajednice
9. Kako aktivnije ukljuèiti u društveni život osobe sa smetnjama u razvoju?
Vršiti promociju zapošljavanja osoba sa smetnjama u razvoju kroz tkz. koncept
„dugoroène brige“, koji podrazumeva integrisanost razlièitih sistema zaštite
(zdravstvene i socijalne)
10. Evidentno je da projekat inkluzije u Srbiji nailazi na poteškode, kako bi ste vi kao struènjaci ocenili
taj proces i šta je po vašem mišljenju najbolje za osobe sa smetnjama u razvoju?
Fokusirati se na korisnika, njegove potrebe i ljudska prava, sa ciljem izjednaèavanja prava korisnika sa
pravima u civilnom društvu. Ukljuèivati osobe sa smetnjama u razvoju u uobièajene stambene i radne
sredine, kao i aktivnosti koje se sprovode u lokalnoj zajednici Podsticati smeštaj u prirodnom socijalnom
okruženju, pružanjem podrške porodici, a ne menjanje iste za institucionalni oblik zaštite. Podsticati
razvoj socijalnih interakcija osoba sa smetnjama u razvoju i drugih članova socijalne sredine.
11. Kako vaša ustanova doprinosi poboljšanju položaja osoba sa smetnjama u razvoju?
- sistematskim i kontinuiranim senzibilisanje najšire javnosti
- participacijom korisnika u različitim kulturnim, zabavnim, sportskim manifestacijama
- podrškom u planiranju i organizovanju kvalitetno provedenog vremena korisnika kroz učešće u
različitim aktivnostima
12. Da li postoji medijska vidljivost vašeg programa? Gde graðani mogu da se informišu o tome kako
sprovodite inkluziju?
Na sajtu www.malepcelice.org.rs, e - mailom pcelice@eunet.rs kao i èasopisu „Naše pravo lice“, čiji
su urednici korisnici zavoda uz podršku stručnih radnika ustanove
13. Šta bi po vašem mišljenju trebalo uraditi da se unapredi sistem inkluzije?
- Donošenje odgovarajudih zakona kojji bi regulisali pre svega inkluziju dece sa smetnjama u razvoju i
implementacija postojedih zakona
- Povedanje participacije osoba sa smetnjama u razvoju u svim sferama društvenog života
- Sistematsko i kontinuirano senzibilisanje društvene sredine za potrebe i probleme osoba sa smetnjama
u razvoju
- Sveobuhvatna integrisana podrška različitih sistema